Kada je početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća u Zagrebu , mladi Jeronim Tišljar, kao osobnu unutarnju vokaciju prepoznao želju za izražavanjem u staklu odabrao je kao jedino moguće rješenje - studij u inozemstvu. U zemlji u kojoj je unatoč duge proizvodnje stakla, njegovo umjetničko oblikovanje praktično tek počelo i uglavnom se baziralo na radovima Antuna Motike i Raula Goldonija, nisu postojali osnovni preduvjeti za sustavniji razvoj. Sretnim izborom Akademije primijenjenih umjetnosti u Pragu, unutar specijalnih atelijera za staklo prof. Lybenskog i prof. Svobode, vrlo brzo Tišljar je sustavnim radom počeo ulaziti u tajne češke umjetnosti oblikovanja stakla, kojoj se tradicionalno priznaje jedno od vodećih mjesta u svijetu, te se oslanjajući na tehnološke mogućnosti koje su mu se pružale upustio u avanturu koja traje do danas. Posjedujući rijetku sposobnost racionalne kontrole vizualne ideje usmjerene ka oblicima koji se jednostavnošću i čistoćom priklanjaju minimalističkom predtekstu, te s neprikrivenom potrebom za perfekcionizmom pri realizaciji, Tišljar se već prvim maksimalno domišljenim radovima, svojim osebujnim likovnim izričajem izdvaja unutar korpusa umjetnosti u staklu pa kao takav nedugo potom biva i prepoznat.